ORGANIZACIJA KUHINJE

                               


                                      ORGANIZACIJA KUHINJE

UVOD
  Izbjegavati velike količine zamornoga teksta jedno je od najvažnijih pravila dizajniranja internetskih stranica. Ovdje ne samo da ćemo ga zanemariti, već autor redaka koji slijede pomalo ostavlja dojam da piše baš u inat tome pravilu. Razlog je naše zaista veliko iskustvo u izradi namještaja i, vjerovali ili ne, upravo želja da ne budemo dosadni. Iz toga iskustva i iz te želje proizlaze mnogi opisi situacija iz prakse, sve u namjeri da što preciznije ilustriramo naše mišljenje o ovome ili onome. Ako smo na taj način pomogli barem jednom posjetitelju ove stranice, trud se isplatio. Velika većina užurbanih (ili lijenih) naći će obilje slikovnih i ostalih brzih sadržaja na ostalim stranicama Kuhinja Šarić.
  Osim toga, ako imate neki problem koji nije opisan na ovoj stranici, slobodno nam se obratite za savjet. Mailom nam pošaljite opis, poneku skicu i nastojat ćemo Vam pomoći. I ne bojte se, glupa pitanja zaista ne postoje!



ORGANIZACIJA KUHINJE
  Već prilikom projektiranja kuće ili stana treba voditi računa o nekoliko pravila. Iako projekte većinom izrađuju ovlašteni arhitektonski uredi u kojima stručnjaci znaju kako treba organizirati kuhinju, nisu rijetke ni situacije u kojima se neki sam-svoj-projektant-i-majstor upusti u ozbiljnije preinake svoga stambenog prostora. U takvim slučajevima treba znati (najprije) da su najbolje organizirane one kuhinje koje u tlocrtu čine slovo U ili L. Ravna kuhinja na zidu dugom četiri metra je loše rješenje. Nadalje, vodovodne, odvodne, plinske i električne instalacije treba postaviti tako da se u kuhinjskome nizu izmjenjuju uređaji i manji dijelovi radne plohe. Nagurati hladnjak, sudoper, perilicu i štednjak u jedan kut i ostaviti dva ili tri metra slobodne radne plohe je česta pogreška takvih samoukih projektanata. Radna ploha u kuhinjskome nizu služi za pripremu namirnica prije kuhanja ili pečenja, za odlaganje posuđa koje trenutno koristite i sl. a ne za, primjerice, razvlačenje tijesta za savijače ili kao odlagalište malih kućanskih aparata koje koristite tek povremeno, a ne znate kamo biste ih stavili. Dakako, ako neki od takvih aparata kotistite svakodnveno (rezalicu za kruh) i ako Vam veličina slobodne radne plohe to dopušta, onda neka takvom aparatu bude mjesto na toj radnoj plohi.
  Najsretnije je rješenje niz koji započinje hladnjakom, pored kojega je cca 60 cm radne plohe. Nakon toga bi trebao slijediti sudoper s perilicom za posuđe, pa potom opet dio slobodne radne plohe i tek onda ploča s kuhalima. Pećnica može biti ispod nje a može i u nekom povišenom elementu na kraju niza. Dakako, s obje strane kuhališta treba ostaviti slobodnu radnu plohu, pogotovo ako su kuhala plinska. Otvoreni plamen zapalit će povišenu bočnu stranu elementa u kojem je pećnica, ako je ta bočna strana u neposrednoj blizini.
  Na mjerenjima često nailazimo i na posebno napravljene dovode i odvode za perilicu. Kućni ih je projektant napravio u najboljoj namjeri, ne znajući da je to nepotrebno. Nerijetko čak i smeta jer strši iz zida baš na onome mjestu na kojemu treba biti perilica. Između perilice i zida je vrlo malo prostora i na tome mjestu ne bi trebalo biti ništa. Čak ni utičnica za tu istu perilicu. Utičnicu je najbolje predvidjeti u nekom slobodnom susjednom elementu. Isto vrijedi i za pećnicu.
  Nije nevažan ni raspored ostalih utičnica i strujnih vodova u kuhinji. Iznad svakog slobodnog dijela radne plohe trebalo bi predvidjeti po jednu utičnicu, a to najčešće bude zaboravljeno. Ovisno o veličini kuhinje, treba predvidjeti jedno ili dva radna svjetla. Dovoljno je ostaviti licni kabal (3x1.5) da izlazi iz zida na visini cca 150 cm od poda. I neka ostane metar dugačak. Ne dajte elektirčaru da ga odsiječe na desetak centimetara, ma koliko on to žarko želio. Lako će ga odsjeći onaj tko bude montirao svjetlo. A svjetlo? Fluo cijev, pričvršćena za podnicu gornjih elemenata najbolje je rješenje. Halogene svjetiljke ugrađene u pokrov iznad gornjih elemenata lijepo izgledaju, ali na radnoj plohi od njih nema puno koristi. Halogenke koje ste možda planirali ugraditi u podnice gornjih elemenata također ne bismo preporučili. U odnosu na fluo cijev jako se ugriju, a na radnoj plohi je već ionako dovoljno najrazličitijih proizvođača topline. Osim toga, halogenka ugrađena u podnicu gornjih elementa traži nešto kompliciraniju instalaciju, skrivanje špangi, prigušnica, kablova, luster-klemica...
  Pećnica na struju, strujna kuhala, niskomontažni bojler na struju i grijači vode u perilici posuđa su redom veliki potrošači električne energije, pa prilikom projektiranja kuhinjskoga prostora i o tome treba voditi računa. To znači da bi svaki od tih potrošača trebao imati svoj strujni krug koji vodi od zasebnog osigurača. Vodovi za te potrošače bi trebali biti 3x2.5, a osigurači od 16A.
  Što se tiče struje, treba još napomenuti da je način polaganja podžbuknih kablova strogo definiran propisima. U obzir dolazi samo i isključivo vodoravno i okomito kabliranje, s jasno vidljivim razvodnim kutijama ispod stropa, tako da znalac (monter iz KUHINJA ŠARIĆ) već prema rasporedu utičnica, prekidača i razvodnih kutija na zidu može gotovo u milimetar odrediti položaj nevidljivih instalacija. Time se potpuno isključuje mogućnost da prilikom bušenja zida probije instalaciju i zakomplicira dan i sebi i Vama. Poneki će se mudrac (teoretičar) sada možda dosjetiti onih malih elektroničkih spravica za ispitivanje položaja podžbuknih instalacija. Isprobali smo ih sve: velike i male, skupe i jeftine, crvene i ljubičaste. Neki pište bez reda i sistema, neki ne pište uopće, a oni skupi pište čim ih izvadite iz torbice. Morate ga iznijeti na livadu ili mu izvaditi baterije ako želite da prestane.
  Ako u kući ili stanu postoji plinska instalacija, tada je najčešće u kupaonici veliki, plinski, protočni bojler, koji daje neograničene količine tople vode. Opet u najboljoj namjeri, sam-svoj-majstor vrlo često toplu vodu za sudoper iz takvog bojlera vodi i po desetak metara kroz zidove. To je vrlo nespretno i loše rješenje. Istina, čini se da je dobro imati neograničenu količinu tople vode u sudoperu. No, je li nam to baš potrebno, pogotovo ako je u kuhinji perilica? Tada će nam u sudoperu tek povremeno zatrebati manja količina tople vode. Ako u takvim situacijama najprije trebamo iz dolaznih cijevi istočiti (baciti) nekoliko litara hladne, da bismo, primjerice, isprali ruke s jedva nekoliko decilitara tople, onda nam ta neograničena količina koju sad, kad smo isprali ruke, imamo na raspolaganju, ne znači ništa. Ako je plinski protočni bojler udaljeniji od cca tri do četiri metra, bolje je ispod sudopera imati mali, niskomontažni, električni uređaj i u njemu uvijek spremnih nekoliko litara vruće vode koja je gotovo odmah na raspolaganju. Naravno, ovaj komentar ne vrijedi ako je instalacija opremljena cirkulacijskom pumpom u kombinaciji sa središnjim plinskim protočnim bojlerom.
  Ako je zid na kojega treba objesiti gornje kuhinjske elemente načinjen od gipsanih ploča na aluminijskim profilima, nije naodmet u zoni bušenja postaviti drveno ojačanje neposredno ispod gipsa. No, u praksi, zahvaljujući uglavnom odokativnim metodama majstora-projektanta, ta drvena ojačanja možemo naći, ugrađena u zidove, na zaista impresionirajućim visinama. Standardno se donji rub gornjih elemenata postavlja na visinu od 145 cm (mjereno od gotovoga poda). Često će nižoj domaćici odgovarati 140 ili čak 135 cm. No, budući da u postupku neposredne šacometrije majstora koji radi zid uglavnom nema postavljenih donjih elemenata, njemu se čak i tih najvišljih 145 cm čini prenisko, pa ugrađeni drveni nosač naposlijetku završi kao da je u zidu Regočevog Legengrada. Ako elemente visine 90 cm postavljamo na 140 cm od poda (ne bojte se, nije prenisko), onda sredina drvenog nosača ispod gipsa treba biti 226 cm od završenog poda. Nosač neka bude daska debljine 5 cm (fosna) i neka bude dvadesetak cm širine.
  Prilikom osmišljavanja svoje buduće kuhinje treba se sjetiti i odzračnika (a ne odvoda) za napu (a ne mapu). Zahvaljujući rastezljivim, širokim, savitljivim cijevima koje uglavnom možete kupiti zajedno s napom, odzračnik nije prevelik problem. Načešće se probija rupa u vanjskome zidu prostorije. U tu rupu je najprikladnije umetnuti sivu kanalizacijsku cijev promjera 110 ili 125 mm. Neke jače nape imaju promjere čak do 160 mm pa i o tome treba razmišljati. Još jedna bitna pojedinost: cijev u zidu položite tako da ima malo pad prema vanjskoj strani zida. Kad ju vjetar zapuni sitnim snijegom i kad se taj snijeg počne topiti, neka curi na vanjsku stranu zida a ne u napu. Ako je napa klasična, podgradbena, rupa može biti na visini cca 190 cm od poda (do središta rupe). Crijevo će tada ostati skriveno u elementu iznad nape. Za samostojeću (kaminsku) napu središte rupe bi trebalo biti na cca 220 cm od poda i nemamo baš puno tolerancije lijevo-desno. Teleskopske maske takvih napa su tek nekoliko centimetara šire od crijeva. Ugradbena (teleskopska) napa također može imati odzračnik na istoj visini i ima znatno više tolerancije u smjeru lijevo-desno. Dakako ako taj zid nije vanjski i ako odzračnik treba probiti na nekom bočnom zidu, onda neka donji rub rupe bude na cca 240 cm od poda. Crijevo će tada biti položeno na stropove gornjih elementa (ili pokrov, ako ga ima). Bolje je tako, nego izrezivati otvore kroz cijeli niz gornjih elemenata. U takvoj će se kombinaciji crijevo zasigurno vidjeti iznad kuhinje. Moguće ga je, nakon montaže kuhinje, sakriti gipsanim pločama, obojanim u istu boju kojom je obojan i zid iza.

SAVJETI U RADU:

  Pločice se najčešće postavljaju tako da gornji rub dođe na istu tu visinu 140 ili 145 cm. Ako mislite da će taj rub biti vidljiv i ružan, podignite ga desetak centimetara, pa će majstor koji bude mjerio kuhinju to imati na umu i predvidjeti da se bočnice svih gornjih elemenata zarežu za debljunu pločica. Dakako, takav sistem podrazumijeva da keramičar pločice postavlja odozgo prema dolje ili da barem precizno izračuna (uključujući i razmake među pločicama - fuge) na kojoj visini treba započeti postavljanje donjega reda. Ta donja granica ne bi smjela biti višlje od 82 cm. To je, naime, standardna visina donjih elemenata, ne računajući debljinu radne ploče. Još jedna dobra namjera sam-svoj-majstor-keramičara u pravilu završi neslavno i samo zakomplicira izradu kuhinje: unaprijed precizno odrediti na kojem će mjestu biti napa moguće je tek uz pomoć vračare ili neke slične nadnaravne sile koja se bavi projektiranjem kuhinja. Prosječni majstor-obični "fulat" će barem 5 mm. Dovoljno da se neki bok gornjeg elementa mora po cijeloj visini zarezivati (čitaj: oslabiti i ostaviti bez zaštitne kant trake, ružnog i neravnog ruba), ili da do susjednog elementa ostane nezgodnih desetak milimetara golog, nepokrivenog zida. Ali...

  Zašto ne bismo na svaku stranu postavili dodatnih 5 cm više pa...
  Zato što bismo onda morali po cijeloj visini sužavati oba susjedna boka.

  Slijedi nekoliko sekundi stanke, pa se onda opet upali lampica - PIIIING:

  Pa zar vi ne postavljate kuhinje na šinju? To se inače postavlja na šinju, znate? Onda    vam ne smeta debljina pločica! Kužite?
  Znamo. I kužimo. Postavljalo se na šinju prije dvadesetak godina, kad su svi elementi bili    iste visine kao Papina Švicarska garda i kad nijedna bočnica gornjega elementa nije bila    vidljiva. Danas je vidljiva skoro svaka druga, što bi značilo da je vidljiva i rupa između    nje i zida , kao i ružan završetak šinje. Osim toga...

  I tako, korak po korak, dođemo naposlijetku do tople vode: ako se pločice postavljaju prije montaže kuhinje, što je kod nas uobičajeno, onda neka gornji rub bude ravan, bez inovativnih povišenja za ovo ili ono, a nakon montaže kuhinje će se, prema potrebi, zakrpati rupe.
  Kad govorimo o pločicama, treba napomenuti i da krajnji red treba postaviti do poda na svim onim mjestima na kojima bi ostala vidljiva rupa između elementa i zida.



Iako su pločice stari, iskušani i dobar način, ne treba sasvim odbaciti ni ostale materijale. Primjerice, prozirni lexan ili armirano staklo i prikladno obojan zid iza njega. U KUHINJAMA ŠARIĆ postoji i ideja za instaliranje velikoga akvarija između gornjih i donjih elemenata. To ćemo zasigurno napraviti prilikom sljedećih izmjena izložbenih uzoraka u nekom od naših salona. Ako se odlučite za neki od takovih sistema, nastojte silikonom dobro zabrtviti sve otvore i rubne spojeve sa zidom. Inače će se između, primjerice, prozirnoga armiranog stakla i zida zavlačiti pauci ili neki drugi kukci, koje ćete kroz staklo moći vidjeti, ali ne i odstraniti.
Moguće je pločice postavljati i nakom montaže kuhinje. To omogućava najveću preciznost spojeva, zatvaranje akrilom itd. No, keramičarski je posao prljav i mokar, pa onaj tko postavlja pločice u već montiranoj novoj i prekrasnoj kuhinji treba biti vrlo oprezan s ljepilom, vodom i masom za fugiranje.

Iako smo o rasporedu elemenata već ponešto rekli, nije naodmet još nekoliko natuknica:
- izvlačni element za boce, najčešće širine 15 cm, trebao bi biti u neposrednoj blizini štednjaka
- ladičar s dvije ili tri plitke ladice za pribor za jelo trebalo bi smjestiti između štednjaka i sudopera
- u nizu donjih elemenata uvijek je bolje koristiti ladičare s dvije duboke ladice, nego klasične elemente s vratima
- pećnica u razini očiju možda i nije baš tako sjajna ideja, kako Vam se na prvi pogled čini - ne zaboravite da pečenka u njoj zna biti prilično teška, a sve je vrelo
- štednjak u kutu s velikom kutnom napom zauzima po 101 cm na jednom i na drugom zidu, a ako ima i pećnicu, treba dodati još po dva cm na svaku stranu
- prilikom osmišljavanja svoje kuhinje imajte na umu da elementi nisu nacrtani na zidu, odnosno da imaju i treću dimenziju, kojom ulaze u prostor (standardna dubina donjih elementa je 60 cm, a gornjih 30 cm - naši gornji elementi su standardno 35 cm duboki)
- ne planirajte gornje elementa postavljati sasvim do stropa, osim ako prostorija nije baš izrazito niska